Do pravog susreta sa Mostarom došlo je tek 1982. godine. Pomenuo pri sećanju na susrete sa Sarajevom, Vesko i ja smo uoči 8. marta 1982. godine krenuli službeno u Mostar. Ali via Sarajevo. Prolaskom kroz Ivanski tunel, kao da smo se našli na drugoj planeti. Snežno i mrazovito Sarajevo zamenila je topla dolina Neretve. Smestili smo se u hotel „Ruža“. Bio sam fasciniran enterijerom hotela, ušuškanog u zelenilo iznad Neretve. Kroz hotel je navedena voda iz Radobolje. Koja se ispode hotela uliva u Neretvu pored Starog mosta. Enterijer hotela je urađen u drvetu, to dodatno daje draž ovom mestu. Dok smo se peli prema sobi, na odmorištu zapažamo čoveka. Kako na aparatu za čišćenje obuće crnom pastom za obuću maže bele patike. Samo smo se pogledali i odmahnuli glavom.
Dogovorili smo se sa majorom Gazibarom da se u neko vreme nađemo sa njim i njegovim kolegom. I odgledamo finalnu utakmicu svetskog prevenstva u rukometu Jugoslavija – Sovjetski Savez. Kada smo se našli konstatovali smo da je Gazibarin kolega upravo onaj čovek koji je čistio cipele u hotelu „Ruža“. Pošto je malo kasnio, izvinjavajući se, stalno je ponavljao – „Ja se malo zapio u vinariji“.