Život u doba korone

Skoro će puna četiri meseca kako živimo u senci epidemije korona virusa. Izlazeći iz „zimskog sna“ pravili smo planove za predstojeće proleće i leto. Nadali se Suncu i nekim lepim putovanjima i novim doživljajima. A onda nas je vest iz dalekog Vuhana i brzo širenje epidemije preseklo kao pticu u letu. Suočili smo se sa nevidljivim protivnikom, ali i sa nečim što će značiti preispitivanje – kuda ide ljudska civilizacija. Bilo je sličnih kataklizmi i do sada, ali vest o njima je putovala dugo i često nosila prizvuk – priča se. Sada je, zahvaljujući informacionim tehnologijama sve to na dlanu. Doduše i pored toga još uvek ima onog starog prizvuka – priča se. Jer moramo priznati da je svet ostao pomalo zatečen. Da u vreme kada tehnologija džinovskim koracima ide napred nekakav nevidljivi stvor može da zaustavi ceo svet. Kao da smo pomislili poput one pesme – „Ne može nam niko ništa. Jači smo od sudbine“.

Kada smo pomislili da nas virus polako napušta, on je udario još jače. Kao da nas želi da podseti da iz same njegove pojave nismo izvukli nikakve zaključke. A on nas samo podseća da je život mnogo lepša pojava nego što je sedenje u kafićima, splavovima. Nego što je letovanje i zimovanje na egzotičnim destinacijama. Naravno to ne znači da se treba vratiti u prošlost i pomiriti sa tadašnjim dometima i mogućnostima. Ali treba se setiti velike pesnikinje i njenih stihova – „Jer sreća je lepa samo dok se čeka“. A upravo drage pesnikinje pokušasmo da se otarasimo u ovom zlosrećnom vremenu. I ne samo nje, već i drugih koji ukazuju da treba spustiti loptu, uzeti vazduh i razmišljati o životu, kao jednom jedinom. Na taj način postaćemo zaista slobodna ličnost. Jer upravo takve ličnosti i mogu da se danas najbolje izbore sa vim onim što nas je snašlo u doba korone.

Između želja i mogućnosti

Pomalo neočekivano ponovo je aktuelizovano pitanje Univerziteta u Čačku. Kao neko ko je, koliko mi je poznato, jedini napisao tekst na tu temu i predstavio ga kolegama na tadašnjem Tehničkom fakultetu smatram da imam obavezu da se javim tim povodom. Bilo je to u januaru 2003. godine. Čak je posle toga bio formiran nekakav inicijativni odbor, koji nije ponudio nikakav zaključak. Sledeći pravila formalne logike moglo se zaključiti da takva inicijativa nema osnova. Kasnije je pokušano da se u formiranje Univerziteta ide sa Užičanima, ali i od toga nije bilo ništa. Čini mi se da je problem bio u tome gde bi bilo sedište Univerziteta. Bio bih srećan kada bi se takva inicijativa realizovala. Ne samo zbog toga što sam i lično o tome razmišljao.

Rad u visokom školstvu ne bi trebalo da bude isti kao rad u fabrici ili nekoj drugoj društvenoj delatnosti. Naučno – istraživačka delatnost zahteva čoveka koji neće ići na posao da bi opravdao platu, već čoveka stvaraoca koji gleda u budućnost. U konkretnom slučaju ta budućnost znači i razmišljanje o stvaranju boljih okvira za rad. A to ne znači samo bolje i veće radne prostorije. Već pre svega jednu širu kadrovsku bazu koja će na jednom mestu omogućiti razvoj nauke i istraživanja kroz konkurenciju ideja i mišljenja. Univerzitet je pravi okviri za ostvarenje takvih uslova integrisanog razvoja obrazovanja i naučno – istraživačkog rada.

U tekstu koji sam napisao ukazao sam na razloge zašto treba u Čačku osnovati Univerzitet. Jedan od razloga je bio što je Čačak nudio svojevrsnu akademsku četvrt u kojoj bi se, bez većih problema mogao formirati univerzitetski kampus po ugledu na svetske univerzitete. Kao jedan od važnih razloga što se do sada nije formirao Univerzitet navođeni su zakonski okviri. Naime u aktuelnom zakonu zaista stoji da Univerzitet može da se formira ako u svom sastavu ima najmanje tri fakulteta iz različitih polja. Zato se predlagalo osnivanje Ekonomskog fakulteta koji, pripada polju društveno – humanističkih nauka, čime bi se zadovolji zakonski uzusi. Međutim, zaboravljalo se da je jedan od uslova priključenja EU integracija unutar univerziteta, čemu se srpski univerziteti grčevito opiru. Jednostavno, tada bi postojeći fakulteti izgubili samostalnot koju sada poseduju unutar univerziteta.

Postojeća struktura obrazovanja na čačanskim fakultetima pruža realnu mogućnost da taj novi Univerzitet bude formiran kao integrisana institucija sa širokom lepezom fakulteta (depertmana). Alternativno rešenje bi bilo formiranje Tehničkog univerziteta, kakvi postoje u delu Evrope kome Srbija najdirektnije gravitira. Ovo su samo neki modaliteti kojima se treba rukovoditi i o njima razmišljati ako se zaista želi načiniti ozbiljan korak ka osnivanju Univerziteta. Međutim, pored ovih pomalo formalnih okvira treba ozbiljno razmišljati i o suštinskim pitanjima, koja podrazumevaju realno sagledavanje svekolikih mogućnosti sadašnjih čačanskih fakulteta za ostvarenje ovog cilja, kao i realni potencijal u pogledu kvalitetnih studenata koji bi se upisivali na novi Univerzitet.