Nije dovoljno

Novi gradonačelnik Banja Luke doneo je naredbu da svi zvanični kanali komunikacije Grada na društvenim mrežama objave pišu ćirilicom. Ovo bi trebalo da bude još jedan od pokušaja zaštite, tačnije očuvanja srpskog pisma – ćirilice. Lično u „domaćoj“ komunikaciji koristim ćirilicu i ne bih polemisao na temu za i protiv ćirilice. Pogotovu da li ćirilicu treba uvoditi naredbom. Jednostavno to su pitanja obrazovanja, kulture i konačno osećanja pripadnosti jednoj sredini.

Ima nešto, što mene mnogo više brine. A to je pitanje očuvanja samog srpskog jezika, koje je mnogo važnije. Jer sve više nekritički posežemo za stranim izrazima. Niko ne može da porekne da je jezik živ organizam koji se stalno menja, uvode se nove reči, a neke prestaju sa korišćenjem. Sa razvojem tehnologije iz razvijenih zemalja, pogotovu sa anglosaksonskog govornog područja dolaze i novi izrazi. Često se radi o složenicama koje nastaju iz potrebe da se što bliže objasni neki pojam. A što je teško prevesti na srpski jezik. Takođe, mnogi izrazi se uvode sa asocijacijom na neke druge oblasti ili imaju dosta široko značenje da bi se mogla upotrebiti odgovarajuća srpski reč. Pogotovu je taj problem vezan za izraze koji se, gotovo svakodnevno pojavljuju u oblasti računarstva ili tzv. informacionih tehnologija. Pomenuću samo izraze kao što su – data mining, cloud computing, …

Očigledno je da pomenute izraze nije lako prevesti na srpski jezik sa samo dve reči. Već će, radi potpunog razumevanja biti potrebno da se koristi opisni pristup. Tj. da se koristi više reči. Ili ćemo pribeći proširivanju značenja postojećih reči. Pa bi tako data mining moglo da se prevede kao – analiza podataka. Pri čemu bi reč analiza sada podrazumevala širi skup operacija nad podacima. Nažalost kod nas ne postoji saradnja između jezičkih stručnjaka i stručnjaka iz oblasti u kojima treba „izmisliti“ nove domaće reči. Tako da se ovom problemu pristupa na različite načine. Po mom mišljenju najgori je onaj gde se strani termini pišu ćirilicom i to u obliku kako se izgovaraju. Pa tako data mining postaje – дата мајнинг. Ovakve stvari su pravo nasilje nad jezikom, bez obzira da li se piše ćirilicom ili latinicom.

O korišćenju stranih reči umesto, više nego adekvatnih srpskih ne treba previše trošiti reči. Možda ima onih koji misle da će u društvu biti važniji ako koristi reči kompjuter ili edukacija. A šta fali rečima računar i obrazovanje. Svojevremeno sam imao ne baš prijatnu raspravu sa koleginicom koja je tvrdila da reč kompjuter ima šire značenje od reči računar. Na kraju sam joj jednostavno odgovorio – „Hajde da se dogovorimo da imaju isto značenje“. Takođe, da li nam je obrazovanje podignuto na viši nivo od kada umesto pojmova nastavni plan i program koristimo reč kurikulum.

Zato svođenje očuvanja srpskog jezika na korišćenje isključivo ćirilice više će biti paravan iza koga će se odvijati jedan mnogo opasniji proces. Jer se na kraju, da malo karikiram, može desiti da počnemo engleske reči da pišemo ćirilicom. Pošto će nam one postati dominantene u srpskom rečniku.

I dalje razmišljam

Izgleda da sam od ovog „vremena korone“ imao i nekih koristi. Popravio sam kondiciju, značajno smanjio težinu. Konačno, uradio sam neke stvari koje sam čak godinama odlagao. Možda sam mlo drugačije zamišljao svoje penzionerske dane, ali sam više nego zadovoljan kako oni teku. Pomislih da napišem, kako sam ipak nezadovoljan, jer se tobože moglo uraditi više. A onda shvatih da je ta rečenica nekako postala otrcana, prava poštapalica savremenog čoveka. Čoveka koji sve više vodi bitku sa mašinama, a ne sa svojim okruženjem ili samim sobom. Setih se za trenutak mastavnika iz predmeta Opšta praksa sa prve godine studija. Dakle iz davne 1972. godine. Često je znao da nam kaže – „Bio je vek mašinstva, sada je vek elektrotehnike, ali dolazi vek informatike“. Kako su ove reči bile proročanske! Jer informacija je zaista postala nešto sa čim se budimo, ali i odlazimo na počinak.

Nažalost pri tome niko se ne pita kakve su to informacije koje nam se plasiraju i sa kojim ciljem. Postalo je važno da su na neki način one postale dostupne svakome uz uslove koji danas praktično nisu upitni.

Internet je danas žila kucavica sveta. Ako nešto ne znamo, lakonski kažemo – „Ima na Internetu“. Takođe, Internet je stvorio utisak da smo u pogledu znanja postali ravnopravni, bez obzira na stepen obrazovanja. Jednostavno, svima su dostupna ista znanja. Počeli smo polako da zaboravljamo šta je to analitičko i sintetičko mišljenje. Sve se to preselilo i u školske klupe, na svim nivoima obrazovanja. Za sada samo razmišljam o mogućim posledicama. Ali to je razmišljanje jednog penzionera čiji je uticaj sveden na pokret olovkom prilikom izbora. Važno je šta o tome i da li uopšte razmišljaju oni koji su odgovorni za – „Kuda plovi ovaj brod“? Ili veruju u čuda!

O vrednosti

Kako god se pogleda društvo nam je u krizi. I to poduže vreme. Kad pogledamo šta se govori i piše na tu temu uvek je neko drugi kriv. Samokritika kao da i ne postoji. A nekako bi se reklo da ne bi imala ni smisla. Jer samokritični bi bili samo oni koji i nisu presudno uticali na aktuelno stanje. Više bi služilo za podsmeh.

Iako nije jedini, bitan faktor društvene krize je i kriza vrednosti. Posle skoro pet decenija u kojima je društveni interes bio na prvom mestu, početkom devedesetih je promovisan moto – „Ko nije za sebe, nije ni za drugoga“. Do današnjih dana ova rečenica će ostati alibi za mnoge članove društva. Njome se opravdavaju sumnjivo stečena bogatstva, diplome i pozicije u društvu. Dodatni paravan iza koga se krijemo kad treba ispoštovati kakve takve vrednosne kriterijume ili pokušamo da izgradimo nove, su događaji u poslednjih trideset godina. Sve se opravdava ratovima iz devedesetih, sankcijama, bombardovanjem i turbulentnim godinama novog veka. Situacija sa Kosovom i Metohijom je nit koja se provlači kroz sve te godine, a seže i dalje u prošlost.

Za to vreme svet se jako promenio. Ne uvek nabolje. I na drugim prostorima kubure sa vrednosnim kriterijumima. Eto dodatnog opravdanja da kod nas sve ostaje po starom.